Kako je nastala hrvatska šahovnica: Od bedema kršćanstva do neovisnosti

Zanimljiva je činjenica da hrvatska šahovnica nije najstariji hrvatski znak: taj se nalazi na kovanom novcu iz oko 1200. godine.

Grb od početka predstavlja mnogo više od obične slike. Ljudi oduvijek žele da ih drugi prepoznaju po nečemu, a ta je potreba jednako snažna kod pojedinaca kao i kod velikih zajednica, sve do razine same države. Prvi znak prepoznavanja obično je ime, a uz njega prirodno dolaze zastava, himna i grb. Dobar grb nikada nije samo puki vizualni ukras: u trenucima uspjeha on u ljudima budi ponos, a u vremenima pogibelji služi kao snažan poziv na obranu zajednice.

Hrvatski grb to potvrđuje bolje od mnogih drugih jer je njegova povijest zapravo povijest samih hrvatskih zemalja – njihovog bolnog raspada i iznimno dugog, mukotrpnog ponovnog spajanja. Povjesničari pritom ističu jednu važnu činjenicu: shvaćanje grba kao isključivog znaka nacije razmjerno je mlado. Ono se počelo ozbiljnije oblikovati tek sredinom 19. stoljeća, a dovršeno je tek s uspostavom državne neovisnosti početkom devedesetih godina.

Što je grb i kako se čita

Grbove proučava heraldika, grana pomoćnih povijesnih znanosti koja svoje zaključke temelji na sačuvanim materijalnim spomenicima. Grb u svom pravom smislu rodio se u srednjem vijeku, u kaotično doba križarskih ratova, kada su feudalci štitove svojih vojnih postrojbi počeli ukrašavati bojama i likovima kako bi se u bitci vizualno razlikovali od neprijatelja. Oko 1130. godine ovakvi se ukrašeni štitovi javljaju u Francuskoj, Njemačkoj, Flandriji i Engleskoj, a odande se nezaustavljivo šire ostatkom Europe.

Vitez s heraldičkim štitom i konjskom opremom (Codex Manesse, oko 1305–1315.). Srednjovekovni plemići i ratnici ukrašavali su svoje štitove, opremu i zastave prepoznatljivim bojama i simbolima kako bi se vizualno razlikovali u bitkama.  Izvor: Codex Manesse (UB Heidelberg, Cod. Pal. germ. 848, fol. 122r), Wikimedia Commons / Public Domain

Grb je tada postao i jasan znak povlaštenog staleškog položaja, a od 13. stoljeća isključivo pravo dodjeljivanja grbova prelazi u ruke vladara. Stroga pravila oblikovanja čuvali su heroldi, stručnjaci na dvorovima koji su se pred kraj 14. stoljeća uzdigli u vrlo utjecajne službenike. Oni su razvili blazoniranje – specifičnu vještinu opisivanja grba riječima koja služi tome da se svaki grb može savršeno točno nacrtati i rekonstruirati čak i bez slike. Uz to, vladari su u vlastite grbove često unosili znakove zemalja kojima su stvarno vladali, ali i onih na koje su samo polagali pravo. Takve, “željene” grbove danas nazivamo pretenzijskima.

Nekoliko osnovnih pravila uvelike olakšava čitanje starih grbova:

• Desno i lijevo U klasičnim povijesnim opisima grbova (blazonima) strane se uvijek gledaju očima ratnika koji nosi štit. Zbog toga životinja koja u starim grbovnicama (poput one za Slavoniju iz 1496.) „ide udesno”, na crtežu zapravo hoda prema našoj lijevoj strani. Radi jednostavnosti, suvremeni Zakon RH iz 1990. opisuje grb iz perspektive promatrača, pa navodi da kuna trči ulijevo.
• Boje i metali: Žuta i bijela boja na štitovima zapravo označavaju plemenite metale – zlato i srebro.
• Lavovi i leopardi: Glave divljih mačaka okrenute izravno prema promatraču heraldika naziva leopardovima, a one prikazane u profilu lavljima. Zato dalmatinski grb stručno krase tri leopardove glave (dvije gore, jedna dolje).
• Na starim pečatima i reljefima u kamenu metal se od boje često razlikovao samom visinom uklesanog polja, no stručnjaci se ni danas ne slažu uvijek oko čitanja: stariji autori izbočeno polje obično tumače kao boju, dok ga novija istraživanja češće čitaju kao metal.

Mjesec, Danica i kuna

Kako bismo razumjeli najranije hrvatske simbole, moramo se vratiti u doba prije pojave strogih heraldičkih pravila sa štitovima. Mnogo prije pojave pravih grbova, zemlje su se označavale prepoznatljivim znakovima na kovanom novcu. Na srebrnim frizaticima hercega (kneza) Andrije iz oko 1200. godine stoji natpis s imenom hrvatskog hercega, a uz njega polumjesec i zvijezda Danica. To je prvi put da se pronalaze ova dva simbola. Ti likovi slobodno stoje na novcu, a ne unutar zadanog oblika štita, pa je tu zapravo riječ o predheraldičkom znaku pripadnosti, a ne o grbu u strogom smislu riječi.

Srebrni denar (frizatik) hercega Andrije (oko 1200. g.). Na slici su prikazane obje strane prvog novca hercega Andrije (Rengjeo, tip 1). Na prednjoj strani (lijevo) jasno se vide polumjesec i zvijezda koji slobodno stoje u središtu, dok je na stražnjoj strani (desno) otkovan zabat s dva tornja – motiv koji je doslovno posuđen s bavarskih frizatika toga doba. Izvor: Nacrt prema I. Rengjeo (1959.), preuzeto iz: R. Smajlagić, „Hrvatski frizatici – prvi hrvatski novac (2.)”, Numizmatičke vijesti, br. 62, 2009.

Starija tumačenja (Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić) taj su motiv često proglašavala “najstarijim hrvatskim grbom” i prvim znakom koji hrvatsko ime veže uz političko područje, dok novija povijesna tumačenja (Mate Božić i Stjepan Ćosić) nude drugačiju sliku. Prema njima, ti su likovi naprosto preuzeti sa salzburških kovanica kao trgovački i kovački uzor kojem je tek početkom 20. stoljeća pripisano današnje značenje u vrijeme oblikovanja moderne nacije. Dok ovaj Andrijin novčić na naličju nosi prikaz crkve s dva tornja, na drugim arpadovićkim kovanicama toga doba pojavljuje se lav u hodu – poznati dinastički znak Arpadovića.

Taj se isti lav nastavlja pojavljivati i na kasnijim slavonskim banovcima, a upravo u njemu ljudi kasnije počinju vidjeti – kunu. Prema starijem, tradicionalnom tumačenju, kuna se prvi put javlja 1237. godine kada je kralj Bela IV. izdao novac “za Slavoniju”. Logično se vezala uz kunovinu, obvezni porez koji se u Slavoniji stoljećima doslovno plaćao kunjim kožicama. Međutim, novije historiografske analize (Božić i Ćosić) smatraju da je taj lik od samog početka bio lav. Tek su ga krajem 15. stoljeća počeli prepoznavati kao kunu, pa su renesansni humanisti zvijezdu iznad nje povezali s planetom Marsom, oslanjajući se na latinski naziv za kunu (martes). Svoj konačni, službeni status kuna dobiva 1496. godine, kada kralj Vladislav II. slavonskom plemstvu dodjeljuje grb s tim likom na njihov izričit zahtjev.

Slavonski banovac (denar) kralja Bele IV. (1235. – 1270.)   Lijevo (lice): Lik životinje u trku (tradicionalno kuna, izvorno lav) između dviju zvijezda s natpisom MONETA REGIS SCLAVONIA (Novac kralja Slavonije).   Desno (naličje): Dvostruki (patrijarhalni) križ s dvjema okrunjenim glavama te motivima zvijezde i polumjeseca pri vrhu.  Izvor: Numista.com / Numismatics.hu (Katalog ÉH# 2)

Slavonski banovac bana Stjepana Babonića (1280. – 1282.). Vizualni preobražaj najbolje se uočava kada usporedimo rani Belin banovac s kasnijim banovcem bana Stjepana Babonića (1280. – 1282.). Dok je na ranijem novcu životinja imala masivnije tijelo i jaču glavu nalik izvorno otkovanom lavu, na Babonićevom primjerku lik dobiva znatno vitkije tijelo, šiljastu gubicu i čupaviji rep — što svjedoči o tome kako se kroz desetljeća kovanja raniji prikaz lava na kalupima postupno preoblikovao u lik kune. Izvor: Numista.com / Numismatics.hu (Katalog ÉH# 19)

Tri leopardove glave i raspad teritorija

Najstariji sačuvani heraldički prikaz na hrvatskom tlu zapravo je kameni znak s tri okrunjene glave pronađen u utvrdi Ostrovica, a datira se u sredinu 14. stoljeća. Njegova se pojava vezuje uz snažno širenje kraljevske moći u tom razdoblju. Naime, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac (vladao od 1342. do 1382.) u početku je držao vlast samo nad Slavonijom. No, on potom vojno slama samostalnost moćnih hrvatskih knezova Nelipića i Bribirskih te konačno, Zadarskim mirom 1358. godine, trijumfalno vraća cijelu Dalmaciju od Venecije. Tako je pod svojom čvrstom vlašću ujedinio hrvatske zemlje, a grb s tri lavlje glave počeo je predstavljati to jedinstveno, okrunjeno kraljevstvo.

Kameni reljef s tri okrunjene glave iz utvrde Ostrovica (sredina 14. st.)   Najstariji dosad poznati heraldički simbol hrvatskih zemalja sačuvan u kamenu. Prikazuje tri okrunjene leopardove (lavlje) glave, pronađene na položaju utvrde Ostrovica kod Bribira.   Izvor: Vedrana Delonga, „Dalmacija – hrvatska ruža svjetova”, CROMA Co., Stobreč, 2011. (str. 111)  

Zanimljivo je da se taj znak, tri okrunjene glave, krije u jednom od najglasovitijih europskih grbovnika, onom belgijskog heralda Gelrea, koji je nastajao od 1370. do 1414. godine. Pitanje je samo čiji je to zapravo grb. Stariji autori (Peić Čaldarović i Stančić) vjeruju da pripada Ludoviku I. i da je nastao u njegovo doba, između 1370. i 1382. Novija istraživanja (Božić i Ćosić) vide to drukčije. Prema njima, u grbovniku stoji grb kralja Sigismunda (koji vlada nakon Ludovika), upisan tek naknadno, a trag koji ih na to navodi su boje. Sigismund je naime stare leopardove glave na plavoj podlozi pretvorio u lavlje glave u profilu na crvenoj, a upravo takve glave vidimo u Gelreu. Kao stalni, službeni znak cijelog kraljevstva taj se grb pojavljuje tek početkom 15. stoljeća, dakle nešto kasnije nego prema starijem tumačenju.

Nažalost, nakon te epohe, jedinstveni se hrvatski prostor počeo neumoljivo raspadati. U 15. stoljeću Venecija je ponovno i trajno preuzela Dalmaciju, a tragičan pad Bosne 1463. i težak poraz na Krbavskom polju 1493. godine pretvorili su preostale hrvatske zemlje u krvavo bojište i uski obrambeni pojas. Kao vizualni odraz te teške političke podjele, sjevernije hrvatske zemlje i Slavonija dobivaju svoje zasebne grbove (šahirani štit i kunu), a onaj stari, jedinstveni kraljevski znak s trima glavama ostao je sveden isključivo na regionalni, naslovni znak mletačke Dalmacije.

Hrvatska šahovnica: misterij šahiranog štita

Dok je stari kraljevski znak s trima glavama tako ostao prepušten Dalmaciji, slavna crveno-srebrna polja kao novi znak uže Hrvatske pojavljuju se potkraj 15. stoljeća, i to u krugu habsburške politike. Habsburgovci su još od Fridrika III. kao pretenzijski grb za Hrvatsku rabili tri lavlje glave, no njemački kralj Maksimilijan I. oko 1495. godine u svoj grb uvrštava šahirani štit. To je prvi poznati takav prikaz u povijesti, a uz njega stoji i grb s trima glavama, sada jasno označen kao grb Dalmacije. Ovi su prikazi sačuvani na freskama u Bolzanu te na jednoj povijesnoj kući u Innsbrucku.

Zidna slika na stropu zgrade Stadtrichter Zeller Haus u Innsbrucku, nastala u doba njemačkog kralja Maksimilijana I. Habsburškog.   Izvor: Darko Žubrinić, „Croatian Coat of Arms during centuries” (croatianhistory.net, Zagreb, 2005.) 

Stariji autori primjećuju da sličan kvadratni ukras postoji na brojnim ranosrednjovjekovnim spomenicima, no nema nikakvih dokaza da je on u to rano doba služio kao znak državne vlasti. S druge strane, novija istraživanja (Božić i Ćosić) nude drugačije tumačenje: tvrde da je car taj znak zamislio kao stilizirani bedem u habsburškim bojama, inspiriran godinu dana ranije time što je hrvatsko plemstvo na saboru u Bihaću 1494. u pismu europskim vladarima istaknulo ulogu Hrvatske kao ‘tvrđave i predziđa kršćanstva’.
U istom tom turbulentnom razdoblju, točnije godinu dana poslije (1496.), kralj Vladislav II. izdao je ranije spomenutu grbovnicu kojom je Slavoniji i službeno potvrdio grb s kunom. Što se pak tiče samog hrvatskog plemstva, ono je šahirani štit, koliko je poznato, prvi put upotrijebilo 1. siječnja 1527. godine, na pečatu isprave kojom je Sabor u Cetingradu za svog novog kralja izabrao Ferdinanda Habsburškog. Smatra se da je taj pečat vjerojatno dao izraditi sam Ferdinand, s obzirom na to da se isti takav kasnije više nikada nije koristio. Kroz povijest, broj polja na štitu neprestano je varirao od 4×4 pa do čak 8×8, a nije bila utvrđena ni boja prvog polja. Tek se od druge polovice 19. stoljeća počeo vizualno ustaljivati oblik s 5×5 polja, dok je u 20. stoljeću u službenoj uporabi potpuno prevladalo crveno početno polje.

Pečat Cetingradske povelje (1. siječnja 1527.) Prva sačuvana uporaba šahiranog štita od strane samog hrvatskog plemstva na ispravi kojom je Ferdinand I. Habsburški izabran za hrvatskog kralja. Pečat sadrži šahovnicu sa 64 polja (8×8). Izvor: Hrvatski državni arhiv / Wikimedia Commons (Public Domain)

Ostaci ostataka i zajednički Sabor

Izbor Ferdinanda Habsburškog 1527. godine bio je očajnički pokušaj obrane jer, kad su Osmanlije zaposjele većinu zemlje, od nekadašnjih kraljevstava ostalo je toliko malo da se za to uvriježila sintagma „ostaci ostataka”. Opasnost je plemiće natjerala na slogu: 1553. hrvatski i slavonski sabor prvi su put sjeli zajedno kako bi dogovorili obranu. Hrvatski sabor južno od Gvozda posljednji se put sastao sam 1557. (neki izvori navode 1558.), a otada postoji samo jedan, zajednički Sabor Hrvatske i Slavonije.

Karta Europe sredinom 16. stoljeća (doba Karla V. i Ferdinanda I.)   Prikazuje geopolitičku sliku Europe u vrijeme osmanskih osvajanja i oblikovanja habsburške Monarhije. Na njoj se jasno vidi dramatično potiskivanje hrvatskih zemalja na uski obrambeni pojas („ostaci ostataka”) pod pritiskom Osmanskog Carstva s istoka i Mletačke Republike s obale.   Izvor: Encyclopædia Britannica (11. izdanje, 1911.) / Wikimedia Commons (Public Domain)

Time se pomaknula i karta imena. Težište države preselilo se u sigurniju gornju Slavoniju, između Kupe i Drave, s njim se na sjever prenijelo i težište hrvatske državnosti i imena. Slavonija je ostala samo na istoku, pod osmanskom vlašću. U zajedničkom saboru ton je i dalje davalo starije slavonsko plemstvo, pa je slavonski grb imao prednost: sve do 1847. saborski su spisi ovjeravani pečatom s kunom.

Hrvatska šahovnica u 19. stoljeću: put prema ponovnom spajanju

Nakon velikih oslobodilačkih ratova potkraj 17. stoljeća, većina je okupiranih hrvatskih teritorija konačno oslobođena, a plemstvo je počelo glasno tražiti obnovu stare cjelovitosti. Grbovi triju razdvojenih kraljevstava sve se češće počinju pojavljivati zajedno. Prvi poznati prikaz sva tri grba ujedinjena u jednom štitu nalazi se na raskošnoj nadgrobnoj ploči bana Tome Erdődyja u zagrebačkoj katedrali iz 1624. godine. S prijelaza 17. u 18. stoljeće (oko 1700. godine), vizionar Pavao Ritter Vitezović u svom djelu Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska) sve te rascjepkane zemlje napokon hrabro naziva jednim, zajedničkim imenom – Hrvatska.

U 19. stoljeću ovaj se proces integracije ubrzava. Dragutin Rakovac 1842. bilježi da se u politici umjesto glomaznog “dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog” imena sve češće upotrebljava samo ono hrvatsko. Ilirci su u to doba snažno istaknuli stari motiv mjeseca i Danice (koju su zvali “leljiva”), no taj znak nikad nije zaživio kao službeni grb Trojedne Kraljevine. Svoj najsnažniji izraz integracijski je program dobio 1848. godine na slavnoj zastavi bana Josipa Jelačića: grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na njoj su koso postavljeni tako da se prijateljski dodiruju gornjim rubovima, nad njima bdije zajednička kruna, a ilirski mjesec i zvijezda pomirujuće stoje u prostoru među njima.

Zastava bana Josipa Jelačića (1848.)   Prva službena narodna trobojnica na kojoj su koso postavljeni grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije vizualno sjedinjeni pod zajedničkom krunom. Štitovi su okrunjeni zlatnom krunom i ilirskom leljivom, a isto se ilirsko znakovlje nalazi na vrhu zastavnog koplja. Izvor: Proleksis enciklopedija online (Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Kasnije, Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine proglasila je sličan sjedinjeni grb službenim znakom Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, što je potrajalo sve do pada Monarhije 1918. godine. No, u svakodnevnoj praksi stranaka i javnosti, kao prevladavajući grb Hrvatske sve se više prihvaćao isključivo štit sa šahiranim poljima.

Grb Trojedne Kraljevine na fasadi Hrvatskoga sabora u Zagrebu Sjedinjeni grb Dalmacije, Hrvatske i Slavonije proizašao iz Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.), uklesan na zgradi Sabora na Markovu trgu. Izvor: Wikimedia Commons (File:Coat Croatian Parliament.jpg)

Hrvatska šahovnica u 20. stoljeću: rađanje suvremenog grba

Do 1941. hrvatski su grbovi nosili krunu, a koju, ovisilo je o tome tko je vladao: austrijsku carsku ili ugarsku kraljevsku, a nakon 1918. dinastije Karađorđević. Od 1941. štit počinju dopunjavati političke poruke. Na grbu NDH to je ustaški znak u pleternom okviru, a na grbu poslijeratne, socijalističke Hrvatske crvena petokraka s klasjem i nakovnjem, simbolima saveza radnika i seljaka.

Posljednja velika izmjena stigla je u prosincu 1990. Sabor izabran na prvim višestranačkim izborima donio je zakon o grbu, a predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je 21. prosinca. Stručnu osnovicu izradilo je povjerenstvo pod predsjedanjem akademika Nikše Stančića, a prijedlog grba nastao je kao rezultat timskog rada, u kojem su sudjelovali i Tuđman te predsjednik Sabora Žarko Domljan. Grb je trebao poručiti dvije stvari: da hrvatska država ima povijesni kontinuitet i da je njezin teritorij cjelovit. Likovno rješenje izradio je akademik Miroslav Šutej. Rezultat je hrvatska šahovnica s krunom u kojoj je pet manjih štitova: mjesec i zvijezda, koje zakon naziva najstarijim poznatim grbom Hrvatske, zatim Dubrovačka Republika, Dalmacija, Istra i Slavonija.

Podizanje nove hrvatske zastave ispred Sabora (25. srpnja 1990.)   Povijesni trenutak kada je nakon donošenja ustavnih amandmana u ljeto 1990. istaknuta hrvatska trobojnica s povijesnim šahiranim štitom. Ova prijelazna verzija bez krune koristila se do prosinca iste godine.   Izvor: Arhiv Hrvatske radiotelevizije (HRT)

Dubrovnik i Istra ušli su u krunu suvremenog grba kao povijesni i teritorijalni entiteti čime je dovršena i vizualna slika državne cjelovitosti. Dubrovački grb s karakterističnim crvenim gredama baštini tradiciju koja seže u vrijeme Arpadovića, dok istarski grb, sa žutom (zlatnom) kozom crvenih papaka i rogova na plavom štitu, predstavlja drevni regionalni simbol.

Znakovi pojedinih hrvatskih zemalja, koji su stoljećima bili vizualni izraz političke razdvojenosti i stranih presizanja, danas su postali dio zajedničke krune koja bdije nad središnjim štitom.

Tekst se oslanja na knjige Povijest hrvatskoga grba (Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić) i Hrvatski grbovi (Mate Božić i Stjepan Ćosić).

Osim povijesti hrvatskog grba, zanimljive povijesne činjenice se mogu naći i u Pulskim matičnim knjigama, od krštenja do vjenčanja u prethodnim objavama.