Lažna povijest slavenskih naroda koja je postala stvarna

Godine 1584. admiral Petar (don Pedro) Ohmučević »dobio« je potvrdu od bosanskog biskupa Antuna Matkovića da je njegova obitelj bila najuglednija plemićka obitelj u Bosni. Biskup je, međutim, u stvarnosti umro 1583. godine, a tako počinje jedna priča o povijesnoj iluziji koja vodi sve do grbova Srbije i Bugarske.

Povijesni simboli rijetko su netaknuti ostaci prošlosti. Prema istraživanjima Ive Banca, u južnoslavenskom grbovništvu izvorno nije bilo nikakvih ideoloških elemenata; grbovi su dotad označavali isključivo obitelji i dinastije, a ne ideje o narodu i državi. Sve se to promijenilo pojavom spomenutog Ohmučevića. Njegov je priručnik bio proizvod njegova kruga i služio je samo kako bi dokazao plemićko porijeklo. Ta je privatna krivotvorina spletom okolnosti stoljećima prelazila iz ruke u ruku. Banac zaključuje da bez Ohmučevićeva priručnika, te kasnijih autora koji su u njega povjerovali i preuzeli vizualne motive (poput Mavra Orbina i Pavla Rittera Vitezovića), zasigurno ne bi bilo grbova Srbije i Bugarske kakvi su nam danas poznati.

Ohmučevići: bijeg iz Huma i težnja za titulom

Ova povijesna epizoda vuče korijene iz vremena turskih osvajanja. Gubitkom Huma 1482. godine, Ohmučevići ostaju bez djedovine i bježe u Slano na dubrovačkom području. Iako se Ivelja Ohmučević prometnuo u iznimno bogatog trgovca žitom na Sredozemlju, sav taj novac nije mu mogao kupiti plemstvo u novoj sredini. Dubrovačka Republika jednostavno nije priznavala vanjske plemićke statuse, pa su Ohmučevići zakonski svrstani u niži stalež. Želja za izgubljenim ugledom je očito bila pokretač kasnijih obiteljskih ambicija.

Ambicije admirala u službi španjolske krune

Zajedno sa svojom braćom, Iveljin sin Petar (zvan don Pedro de Iveglia Ohmuchievich Gargurich) plovio je pod zastavom španjolske krune. Njegov vojni put bio je iznimno zapažen budući da je služio kao admiral kralja Filipa II. te sudjelovao u španjolskim pohodima na Portugal (1580.) i Azorsko otočje (1582.). Tijekom 1588. godine predvodio je Classis Illyricu, eskadru sastavljenu od dvanaest brodova i 3.200 mornara, operativnu u sklopu Filipove Nepobjedive armade.

Međutim, don Pedro je bio svjestan da mu sve te vojne zasluge na španjolskom dvoru ne znače mnogo bez službene potvrde o plemićkom statusu. Pred strogim vlastima je morao dokazati potpunu čistoću svoje loze, točnije, da su njegovi preci do razine pradjeda pripadali isključivo katoličkom plemstvu, bez ikakvih doticaja s islamskim, židovskim ili heretičkim korijenima. Nakon što je Dubrovnik 1584., a vjerojatno i 1588. godine, odbio priznati njegove zahtjeve, don Pedro se pozvao na izmišljenu predaju koju su podupirali lažni „pouzdani“ svjedoci i falsificirani dokazi.

Moderna replika tradicionalnog dubrovačkog broda karake iz 16. stoljeća. Iako je danas riječ o turističkom brodu koji plovi dubrovačkim akvatorijem, njegov izgled odlično ilustrira tip jedrenjaka kakvima je Petar Ohmučević zapovijedao sa svojom eskadrom Classis Illyrica krajem 16. stoljeća. Izvor: Absolute Croatia.

Anatomija povijesne obmane

Kako bi dokazao svoje tvrdnje, don Pedro je 1584. godine priložio »potvrdu« u kojoj Antun Matković, katolički biskup Bosne, jamči da su Ohmučevići bili najuglednija bosanska plemićka kuća prije dolaska Turaka (iako je sam Matković preminuo još 1583. godine). Uz to, Petar Ohmučević vlastitu je obitelj namjerno interpolirao u srpsku predaju o Kosovskom boju i caru Stefanu Dušanu Silnom. Kreirao je izmišljenog pretka Hrelju Ohmučevića, kojega je spomenuti car tobože 1349. godine nagradio pokrajinom i gradom Kosturom u Makedoniji zbog vjerne službe. Kao stvarni predložak za taj lik očito mu je poslužio protosebast Hrelja s Dušanova dvora, koji je zapravo umro 1342. godine, čitavih sedam godina prije navodne careve nagrade.

Godine 1594. don Pedro je svoj slučaj izravno predstavio španjolskom vicekralju u Napulju, a kraljevsko mu je vijeće 17. svibnja uručilo potvrdu o plemstvu. Nakon toga je, povrh svega, kao krunski dokaz priložio i jedan heraldički grbovnik. Godine 1596., tri godine prije smrti u Lisabonu, postao je vitezom svetog Jakova.

Grbovnik obitelji Korjenić-Neorić

Iako sam don Pedrov izvornik više ne postoji, iza njega je ostalo najmanje šesnaest kopija, a vremenski najstarija nosi naziv Grbovnik obitelji Korjenić-Neorić (1595.). Riječ je o dvojezičnom tekstu u kojem je hrvatski dio pisan bosančicom, i to s brojnim pogreškama koje nedvojbeno otkrivaju ruku stranca. Prema lažnoj predaji priručnika, original je 1340. godine na dvoru cara Dušana stvorio »ban od grbova« Stanislav Rubčić. Nasuprot tome stoji povijesna istina: zbirka je produkt Ohmučevićeva kruga suradnika, pri čemu Aleksandar V. Solovjev autorstvo pripisuje don Pedrovu bliskom prijatelju, franjevcu iz Slanog po imenu Beno Orsini. Sudbina je grbovnik u 19. stoljeću dovela u ruke Ljudevita Gaja, koji ga je kupio u Dubrovniku i preselio u Zagreb.

Ovo je stranica iz Korjenić-Neorićeva grbovnika koja prikazuje grb obitelji Korjenić-Neorić-Jerinić (1595.). Riječ je o najstarijoj sačuvanoj kopiji Ohmučevićeva originalnog heraldičkog priručnika. Korjenić-Neorići kao naručitelji i financijeri ove kopije iz 1595. godine, vjerojatno su ubacili svoj raskošni grb u Ohmučevićevu “drevnu” knjigu kako bi i sami lažno dokazali svoje prastaro plemićko podrijetlo. Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br. 575 (članak: “Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. godine i ideologija ilirske heraldike”).

Heraldički inženjering i posudbe

U priručniku se nalazilo ukupno 157 grbovnih prikaza, no ključ za razumijevanje ove prevare krije se u prvih šesnaest tabela, gdje se povijest Južnih Slavena izravno podređuje obiteljskim ciljevima Ohmučevića. Najočitiji primjer te manipulacije jest raskošna kompozicija »Cara Stipana Stiepana Nemagnića cimer«, izmišljena kao ujedinjeni grb Dušanova carstva. Njezin hijerarhijski raspored ilustrira prioritete obitelji: Makedonija je stavljena ispred Bosne jer su Ohmučevići tamo prisvajali najveći utjecaj, dok je Bugarska dobila mjesto prije Srbije. Nadalje, Raška je kao jezgro stare Srbije izdvojena te pozicionirana neposredno uz Primorje, pravi zavičaj Ohmučevića. Uz sve to, ovaj vizualni konstrukt sadrži i grb Ilirije (crveni štit sa srebrnim polumjesecom i zvijezdom s osam krakova), koji je uklopljen unutar motiva bosanskih ključeva s crnačkim glavama pod okriljem Djevice Marije.

Jedan manji dio zbirke doista reflektira povijesno utemeljene simbole, što se vidi u bizantskom porijeklu srpskog križa, dvoglavog orla te makedonskih, bugarskih i kotromanićevih lavova. No, Ohmučevićevi su autori u kreiranju većine grbova posezali za tada aktualnim zapadnoeuropskim knjigama. Grbovnik Virgila Solisa iz 1555. godine poslužio im je kao nacrt za naslov i raspored znakovlja, ali i kao izravan predložak za grbove Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne. Za grbove Ilirije, Bosne i Slavonije oslanjali su se pak na Münsterovu Kozmografiju, vjerojatno koristeći talijansko izdanje tiskano 1575. godine. Upravo se u tom Münsterovom djelu pronalaze rani tragovi koncepta ilirskog jedinstva, gdje se Bosna, Slavonija, Hrvatska, Kranjska i Koruška tretiraju kao zajedničke ilirske pokrajine.

Tabela »Cara Stipana Stiepana Nemagnića cimer« iz Korjenić-Neorićeva grbovnika (natpis pri dnu: Imperatoris Stephani Stephani Nemagnis insignia). Ovaj raskošni dvojezični prikaz ilustrira Ohmučevićevu heraldičku krivotvorinu: oko središnjeg dvoglavog orla Nemanjića ujedinjeni su posuđeni teritorijalni grbovi Bosne (ključevi i crnačke glave), Dalmacije (tri okrunjene glave), Hrvatske (šahovnica), Slavonije (pruge s kunom), Srbije (križ s ocilima), Makedonije i Bugarske (lavovi) te Raške (tri potkove). U gornjem lijevom kutu dodatno je naglašen grb Ilirije (zvijezda i polumjesec) pod zaštitom Djevice Marije. Izvor: Ivo Banac, Grbovi: biljezi identiteta

Prijenos u historiografiju: Bobaljević i Orbin

Grbovnik je u ozbiljniju historiografiju vjerojatno ušao preko Marina Bobaljevića, dubrovačkog vlastelina koji je većinu života proveo u izgnanstvu (nakon što je ubio dvojicu vlastelina, od kojih jednoga u samoj crkvi). Banac drži posve vjerojatnim da su se u Napulju njegovi putovi ukrstili s don Pedrovim. Baš kao i Ohmučević, Bobaljević je osjećao poriv da neupućenim strancima pokaže veličinu “slavenske nacije”, ali je tim idejama nedostajao pravi povjesničar. U Pesaru, gdje je u knjižnici urbinskog vojvode sakupljao izvore, na njega je naišao Mavro Orbin, mljetski benediktinski opat. Uz Bobaljevićevu financijsku potporu, Orbin je 1601. objavio svoje poznato djelo “Il regno degli Slavi”.

Orbin je u prvom poglavlju crpio iz Vinka Pribojevića, hvarskog dominikanca koji se još 1525. obratio plemstvu svog rodnog grada govorom o podrijetlu Slavena. Naslovivši to poglavlje, Orbin je zapravo preformulirao Pribojevića, no ključan je iskorak napravio uvođenjem ideje slavenskog carstva, čime je preuzeo središnji motiv iz don Pedrova falsificiranog grbovnika. Banac smatra da je Orbin don Pedrov priručnik vjerojatno primio iz Bobaljevićevih ruku te da ga je preuzeo kritički: u njegovu tekstu o caru Dušanu nema spomena izmišljenog Hrelje Ohmučevića, a jedan njegov izvor kao gospodara Kostura spominje potpuno drugog srpskog velmožu. Ipak, ako se izuzme grb Huma, deset od jedanaest grbova u Orbinovoj knjizi preneseno je izravno iz Korjenić-Neorićeva grbovnika i iz njegova izgubljenog uzorka.

Naslovnica djela Il regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena) Mavra Orbina, tiskanog u Pesaru 1601. godine. Orbin je u ovu knjigu prenio deset od jedanaest grbova iz Ohmučevićeve zbirke, čime je falsifikat ušao u ozbiljnu literaturu. Na stranici piše: „KRALJEVSTVO SLAVENA. DANAS POGREŠNO (ISKVARENO) NAZIVANIH SCHIAVONI [Sklavoni]. POVIJEST DON MAVRA ORBINA DUBROVČANINA, MLJETSKOG OPATA. U kojoj se vidi podrijetlo gotovo svih naroda koji bijahu slavenskoga jezika, s mnogim i raznim ratovima koje su vodili u Europi, Aziji i Africi; napredak njihova carstva, drevna vjera i vrijeme njihova obraćenja na kršćanstvo. A posebno se vide uspjesi kraljeva koji su u davnini vladali u DALMACIJI, HRVATSKOJ, BOSNI, SRBIJI, RAŠKOJ i BUGARSKOJ. U PESARU, kod Girolama Concordije. S dopuštenjem nadređenih. 1601.“ Izvor: Google Knjige (Google Books), digitalizirana arhivska građa.

Vitezović i rađanje revolucionarnih simbola

Sve donedavno mislilo se da je hrvatski polihistor Pavao Ritter Vitezović svoje grbove preuzeo iz Orbina, no Banac napominje da to vrijedi samo za manji dio grbova. Nakon detaljnog proučavanja Marsiglijeve ostavštine u Bologni, Aleksandar V. Solovjev došao je do zaključka da se Vitezović zapravo oslonio na dvije kasnije verzije Ohmučevićeva rukopisa koje su se već nalazile u njegovu osobnom vlasništvu. Njegova Stemmatographia izašla je u Beču 1701. godine. Pankroatizam se inače opisuje kao povijesni konstrukt i politički program: Vitezović je njime želio pokazati da su svi Slaveni zapravo Hrvati. Stematografija je heraldička strana njegove Croatie rediviva (1700.), protest protiv stoljetnog komadanja hrvatskih zemalja i ujedno legitimistički poziv za pomoć upućen Habsburgovcima. Od 56 grbova u zbirci, dvanaest je posudio (izravno ili neizravno) iz Ohmučevićeve tradicije, dok je osobno očito izmislio grbove za stara antička područja poput Japodije i Tribalije (kojoj je dodijelio motiv prostrijeljene veprove glave).

Grb Bosne iz djela Stemmatographia Pavla Rittera Vitezovića, tiskanog u Beču 1701. godine. Motiv na zlatnom štitu, koji prikazuje prekrižene crvene štapove i dvije okrunjene crnačke glave, Vitezović je posudio oslanjajući se na Ohmučevićevu heraldičku tradiciju (odnosno Korjenić-Neorićev grbovnik). Karakteristično za Stematografiju, ispod grba nalazi se Vitezovićev latinski epigram koji poetski tumači povijest i heraldičku simboliku prikazanog teritorija: „Čvornati crveni križ na zlatnome štitu, nekom odlukom sudbine, ja, Bosna, ponesoh. U zemlji je mojoj skriveno obilje srebra i zlata, ali mom narodu pripada veliko obilje teških križeva.“ Izvor: Ivo Banac, Grbovi: biljezi identiteta

Bugarski ikonopisac Hristofor Žefarović ponovno je u Beču tiskao ovu zbirku četrdeset godina nakon Vitezovića, radeći po nalogu srpskog patrijarha Arsenija IV. Iako je grafički gotovo u potpunosti kopirao Vitezovića, Žefarović je u zbirku inkorporirao likove srpskih kraljeva i svetaca. Tim je činom djelo poprimilo posve drugačije značenje, snažno utječući na heraldički razvoj kod Srba, Bugara i djelomično Rumunja. Ivo Banac pritom upozorava na praksu nacionalno obojene historiografije koja nastoji podrezati ulogu Vitezovića i don Pedra, što ide do te mjere da bugarski autori Žefarovića ponekad nazivaju utemeljiteljem moderne bugarske heraldike. Konkretna primjena ovih grbova vidljiva je već 1804. godine u Prvom srpskom ustanku, kada slikar Stefan Gavrilović oslikava prvi Karađorđev barjak motivima sv. Stefana Prvovjenčanog te Vitezovićevim i Žefarovićevim srpskim grbovima. Isti su heraldički izvori iz Stematografije poslužili Karađorđu za njegov osobni pečat (s grbovima Srbije, Bosne i države Nemanjića), kao i za biljeg Praviteljstvujuščeg sovjeta na kojem su se našli urezani grbovi Srbije i Tribalije.

Ilirski pokret i demokratizacija grbova

Čelnik ilirskog pokreta Ljudevit Gaj heraldiku je tretirao kao pomoćnu povijesnu disciplinu, pokazujući izrazit prezir prema, kako ih je nazivao, »lajkušima in rebus heraldicis«. Usprkos takvom stavu, bio je duboko uvjeren da Korjenić-Neorićev grbovnik pruža autentičnu sliku drevne dvorske svakodnevice u državi Nemanjića. Proučavajući tu zbirku, Gaj je izveo zaključak o postojanju pravog dvorskog heraldičkog zavoda kojim je upravljao visoki dužnosnik s titulom »bana cimerja«. Koliko je cijenio taj dokument, najbolje pokazuje činjenica da je, čim je uspio pribaviti Korjenić-Neorićev primjerak, u potpunosti zanemario fojnički grbovnik koji je smatrao znatno grubljom izradom.

Glavni simbol njegova pokreta bila je Leljiva, spoj mladog mjeseca i šestokrake Danice. Gaj ju je tumačio slavenskom mitologijom: zvijezda je za njega bila Lada, božica ljubavi i ljepote, a mladi mjesec Lelj, bog ljubavi, koji se okreće rožčićima prema zvijezdi kao da je želi uhvatiti. Zanimljivo je da i grb Ilirije u Ohmučevićevu grbovniku ima polumjesec i Danicu, ali osmokraku, dok je Gajeva šestokraka. Teško je sa sigurnošću tvrditi je li ovdje riječ tek o povijesnoj podudarnosti ili o svjesnom preuzimanju motiva. Gaj je Leljivu uveo u opći optjecaj: nalazimo je na zaglavlju Danice ilirske, na bečkim porculanskim šalicama s riječima »Bože živi sve Ilire, Dase slože i rašire«, na kartama za tarok i na damskim lepezama za ilirske balove. Na njegovu stolnom satu stajao je natpis »Udrit će i za nas sát!«.

Zaglavlje prvog broja “Danice ilirske” iz 1849. godine. U samom središtu raskošne ilustracije dominira Gajeva Leljiva (šestokraka zvijezda i polumjesec), heraldički motiv koji se nalazi u Ohmučevićevu grbovniku, a koji je zahvaljujući Ilirskom pokretu postao prepoznatljiv masovni nacionalni simbol. Izvor: Portal digitaliziranih novina “Stare hrvatske novine”, Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) u Zagrebu

Lijevo: grb Ilirije iz Korjenić-Neorićeva grbovnika (tabela VII.), crvena podloga sa srebrnim polumjesecom i osmokrakom zvijezdom. Desno: grb Republike Hrvatske (1990.) s polumjesecom i šestokrakom zvijezdom. U kruni grba nalazi se ilirska Leljiva, politički legitimirana kao »najstariji hrvatski grb«. Izvor: Grb Ilirije (lijevo) – Ivo Banac, Grbovi: biljezi identiteta; Moderni grb Republike Hrvatske (desno) – Wikipedia / Wikimedia Commons.

Ironija narodnog preporoda i snaga nasljeđa

S dolaskom narodnih preporoda u 19. stoljeću, novonastala građanska klasa naprosto je prisvojila ove stare dvorske i plemićke simbole, pretvorivši ih kroz romantičarski zanos u obilježja moderne nacije. Ironija je u tome što je Gaj, koji je prezirao laike u heraldici, povjerovao grbovniku koji je zasigurno djelo Ohmučevićeva kruga. Ohmučević i njegovi nasljednici su na taj način nehotice pripremili ikonografsku i ideološku stranu hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija znatno ranije od početnih faza preporoda.

Grbovi su na kraju nadživjeli priču zbog koje je čitav priručnik izvorno i nastao, iako je većina njegovih vizualnih elemenata ionako bila posuđena. Simboli složeni u šesnaestom stoljeću preživjeli su dalje. Prema Bancu, narodnost i njezini simboli, po svemu sudeći, u suglasju su s načelom kontinuiteta – trajnom činjenicom da nacionalni identiteti ne počinju od nule.

Tekst se oslanja na knjigu Ive Banca “Grbovi: biljezi identiteta” (Grafički zavod Hrvatske).

Ovaj slučaj pokazuje kako povijesni simboli mogu mijenjati povijest i kasnije poslužiti za politička i ideološka nadmetanja. S druge strane, kako se autentično razvijao nacionalni simbol hrvatski grb i šahovnica ilustrirano je u prethodnom zapisu Kako je nastala hrvatska šahovnica: Od bedema kršćanstva do neovisnosti