Koliko je ljudi živjelo u Puli od 1563. do 1811.? Što otkrivaju matične knjige
Antički spomenici stajali su u Puli kao i danas, a među njima je u proljeće 1641. godine živjelo tek 347 stanovnika — i to ne računajući mletačku vojnu posadu, predstavnike vlasti i samostane. Kako to uopće znamo i koliko tim brojkama možemo vjerovati?

Slavoluk Sergijevaca u Puli, bakrorez iz djela Jamesa Stuarta i Nicholasa Revetta The Antiquities of Athens (sv. IV, pl. I), London 1816. Izvor: Wikimedia Commons
Stoljećima prije prvih modernih popisa stanovništva nitko nije brojao građane radi čiste statistike. Ipak, u arhivima su ostali vrijedni tragovi: župnici, kanonici i mletački dužnosnici bilježili su ljude iz vlastitih praktičnih ili crkvenih razloga. Sve osnovne podatke i prijepise izvora u ovom tekstu preuzimam iz knjige povjesničara Slavena Bertoše Život i smrt u Puli (2002.), koji je pulske matične knjige detaljno proučio u Državnom arhivu u Pazinu, oslanjajući se pritom i na temeljna istraživanja svoga oca Miroslava Bertoše, istaknutog istarskog povjesničara i sveučilišnog profesora. Sve postotke i omjere u tekstu izračunao sam samostalno, uspoređujući izvorne brojke i napominjući uz svaki popis tko u njega nije ušao, ondje gdje je to iz zapisa poznato.
Što su zapravo bili „popisi” u matičnim knjigama
Župni popisi u ranom novom vijeku nisu služili državnoj statistici nego svakodnevnom crkvenom životu: svećenici su morali znati tko je u župi kršten, tko je primio sakrament potvrde (krizme), tko je dorastao za svetu pričest, a koga treba upisati u knjigu umrlih. Sami zapisi u maticama često otkrivaju detalje o tadašnjem životu koji odudaraju od današnjih običaja. Tako iz knjiga krizmanika doznajemo da se tom sakramentu pristupalo u vrlo različitoj životnoj dobi: primjerice, u lipnju 1690. biskup Corniani krizmao je desetogodišnju Mariettu, kćer pokojnoga Gregorija Lavezzarija, dok je u kolovozu 1761. puljski biskup Balbi u svojoj palači krizmao pedesetogodišnjeg Carla Luzzianisa iz Vodnjana, kojemu je kum bio sam pulski knez-providur Domenico Loredan.
Budući da su popisi nastajali usputno — najčešće na stranicama knjiga krizmanika (Elenco Cresimati), a rjeđe u maticama krštenih (Liber Baptizatorum) ili umrlih (Liber Mortuorum) — nije postojao jedinstven obrazac po kojem bi se vodili. Zato se od popisa do popisa mijenjalo tko je uopće ušao u konačnu brojku. Negdje su izostavljeni vojnici, mletački upravitelji i redovnici, a negdje baš svećenici i gradski službenici.
Ipak, u svim popisima od 1641. do 1682. u kojima je navedena detaljna struktura stanovnika uočava se ista pravilnost: uz podjelu po spolu i dobi (muškarci, žene, dječaci i djevojčice), žitelji su podijeljeni u dvije sakramentalne skupine — na one koji primaju pričest (da comunione) i one koji još nisu za pričest (non da comunione). Zbroj tih dviju skupina daje ukupan broj popisanih duša. Ta će nam jednostavna pravilnost kasnije dobro doći pri razmatranju podatka iz 18. stoljeća. Iz svega toga jasno je da crkvene brojke dobro pokazuju red veličine i opći smjer kretanja, ali ih ne treba mehanički zbrajati i oduzimati kao da su rezultati istog modernog istraživanja.
Izvješće iz 1611. godine: pad manji nego što se činilo

Povijesna karta Pule iz 1584., kada je grad bio pod vlašću Mletačke Republike. Foto: Georges Jansoone (JoJan), Wikimedia Commons
Prema istraživanjima Miroslava Bertoše, čije rezultate prenosi Slaven Bertoša, demografske krize od 16. do 18. stoljeća ostavile su u Puli znatno dublji trag nego u ostalim istarskim gradovima pod mletačkom upravom. Usporedni grafički prikaz za Milje, Kopar, Poreč i Pulu — koji je prema dotadašnjoj literaturi i vlastitim istraživanjima izradio M. Bertoša za godine 1554., 1666., 1699. i 1741. — pokazuje da je Pula cijelo to razdoblje bila među najmanjim istarskim gradovima. Zbog ratova, epidemija i loših životnih uvjeta njezin je razvoj stao već u prvoj polovici 16. stoljeća. Nekadašnje trgovačko i izvozno središte svoga zaleđa svelo se na usputno sidrište u kojem su mletački brodovi na putu duž istočne obale Jadrana čekali da se smiri kvarnerska bura.
O teškom stanju grada izravno svjedoči izvješće koje je 31. listopada 1611. rašporski kapetan Pietro Bondumier poslao mletačkom Senatu, a koje u svom radu iz 1979. godine donosi Miroslav Bertoša. Kapetan je Pulu opisao kao tužan prizor koji izaziva samilost: u gradu su stajale mnoge crkve, kuće i znamenite građevine iz slavne prošlosti, ali je naselje bilo gotovo pusto i svakim je danom tonulo sve dublje. Glavni uzrok nevolja pripisao je lošem zraku koji je vladao u gradu i njegovoj okolici, što se u ono doba povezivalo s močvarnim tlom i bolestima poput malarije.
Svoja je zapažanja Bondumier potkrijepio i konkretnim brojkama iz starijih dokumenata i vlastitog prebrojavanja:
- Prema opisu iz 1563. godine, koji su sastavili fiskalni odvjetnik dr. Sebastijan Bravi i inženjer Zan’Antonio L’Oche (inženjer providura nad neobrađenim zemljištem), Pula je imala 200 ognjišta (kućanstava) i oko 1.000 duša.
- Godine 1580. mletački je Senat u grad organizirano naselio 40 obitelji Malvazijaca i 40 obitelji Ciprana.
- Kada je sam Bondumier u listopadu 1611. prebrojio stanovnike, našao je svega 165 ognjišta i 538 duša, uključujući 47 duhovnika. Iz toga je zaključio da je grad od 1563. izgubio više od polovice stanovništva, dodavši da je i ono malo preostalih ljudi mahom vrlo slaba zdravlja.
Na tim se brojkama vrijedi kratko zaustaviti. Pad s tisuću na 538 duša iznosi 46,2 %, dakle nešto manje od polovice. No mnogo je zanimljivije to što je broj ognjišta u istom razdoblju pao s 200 na 165, odnosno za samo 17,5 %. Tolika razlika između pada broja ljudi i pada broja kućanstava upućuje na to da je podatak o „tisuću duša” iz 1563. vjerojatno bio gruba administrativna procjena dobivena množenjem 200 ognjišta s okruglim prosjekom od pet osoba po kući, dok je Bondumierovo točno brojanje iz 1611. pokazalo prosjek od tek 3,26 osoba po ognjištu (odnosno oko tri osobe po obitelji ako izuzmemo 47 svećenika).
Stanje u gradu bilo je doista teško, ali pad samog broja stanovnika vjerojatno je bio manje strm nego što je kapetan tvrdio. S druge strane, još je upečatljiviji podatak o kućanstvima: unatoč tome što je Venecija 1580. u Pulu doselila čak 80 novih obitelji, grad je tri desetljeća nakon tog doseljavanja imao 35 ognjišta manje nego 1563. godine. Slaven Bertoša u knjizi prenosi i riječi nekog mletačkog providura koji je Pulu nazvao „prebivalištem melankolije, bolesti i smrti” (hospital infelicissimo di melancolia, malattia e morte). Proučavajući migracije od kraja 15. do kraja 17. stoljeća, Miroslav Bertoša oprezno zaključuje da bi Pula teorijski prestala postojati da nije bilo stalnog doseljavanja te na temelju arhivske građe pokazuje da je upravo mletačko doseljavanje spriječilo gašenje grada i održalo život u njemu.
Najniža točka i spori oporavak (1641. – 1682.)
Iz 17. stoljeća u pulskim je matičnim knjigama sačuvano šest popisa: pet u knjigama krizmanika i jedan u knjizi krštenih. Prva četiri sastavio je isti čovjek — pulski kanonik i župnik Giacomo Bonarelli.
Prvi popis Bonarelli je upisao 20. travnja 1641. godine. U njemu navodi ukupno 347 stanovnika, podijeljenih u pet skupina: 11 kanonika, 83 muškarca (uključujući građane), 102 žene, 78 dječaka (putti) i 73 djevojčice (putte). Prema crkvenom kriteriju, 216 osoba bilo je za pričest, a 131 nije (u zbroju ponovno 347). Kanonik pritom izričito napominje tko je sve ostao izvan popisa: kuće mletačkih predstavnika u gradu, cjelokupna vojna posada (milicija) s obiteljima, ostali članovi dvora kneza-providura te pripadnici dvaju muških i jednog ženskog samostana. Stoga je sasvim moguće da je 1641. godina u tablici najniža točka dijelom i zato što je Bonarellijev popis obuhvatio uži krug ljudi od Bondumierova iz 1611. godine.
Budući da je Bonarelli istu metodu i iste kriterije primjenjivao i u idućim desetljećima, njegovi nam popisi omogućuju pouzdanu usporedbu:
- 12. svibnja 1643.: U gradu je zabilježeno 368 stanovnika — broj odraslih blago se smanjio u odnosu na 1641., ali se povećao broj djece.
- 12. ožujka 1645.: Popisano je 361 čeljade.
- 11. svibnja 1664.: Bonarelli bilježi već 533 stanovnika, pri čemu je broj kanonika ostao na 11, dok je snažno porastao broj odraslih civila i djece. U odnosu na 1641. godinu, broj civilnih stanovnika porastao je za gotovo 54 %.
Daljnji oporavak potvrđuju još dva popisa iz druge polovice 17. stoljeća. Kanonik Domenico de Piazza upisao je 1. travnja 1674. u knjigu krštenih popis koji, nažalost, nije u cijelosti čitljiv, ali bilježi 541 osobu, pri čemu se u zapisu spominju i knez-providur te broj ljudi u samostanima. Naposljetku, kanonik i župnik Liberal Vio sastavio je 17. rujna 1682. novi popis koji broji 696 ljudi. Vio iz svog popisa isključuje svećenike, kancelara i službenike, ali posebno bilježi da u gradu živi 165 očeva obitelji (Capi di Casa).
Taj nam podatak otkriva zanimljivu pojedinost: Pula je 1682. imala točno onoliko obitelji koliko je Bondumier izbrojio ognjišta 1611. godine (165), ali je u njima sada živjelo znatno više ljudi (prosječno 4,2 člana po obitelji). Od 1641. do 1682. stanovništvo se prema crkvenim popisima udvostručilo — što nije bila nagla demografska eksplozija, nego sporo, ali stabilno oporavljanje grada.
Zagonetka iz 1732. godine: 1.600 ili 800 stanovnika?
Iz cijelog 18. stoljeća u pulskim je matičnim knjigama sačuvan samo jedan popis stanovnika. Puljski župnik Niccolò Pianella upisao ga je uz pomoć klerika Antonija Cipriotta u knjigu umrlih 15. travnja 1732. godine. Zapis navodi 178 obitelji i 800 duša, od toga 475 pričešćenih i 325 krizmanih, a u izvorniku glasi: „…178 famelgie fanno in tutto il numero di 800 anime di comunione quattrocento e settantacinque, di cresima trecentovinticinque – 1600 –”. Na samom kraju zapisa stoji zbroj 1.600, što Slaven Bertoša u tekstu, tablici i grafikonu prihvaća kao stvarni broj stanovnika Pule te godine.

Augustov hram u Puli, bakrorez Domenica Cunege prema crtežu Charlesa-Louisa Clérisseaua, između 1760. i 1767. Izvor: Wikimedia Commons
Međutim, pri pobližem čitanju tog zapisa vidi se da u računici nešto ne štima. Ako bi u Puli doista živjelo 1.600 ljudi u 178 obitelji, to bi značilo da je svaka obitelj imala u prosjeku 9 članova, dok je 1682. godine prosjek bio nešto iznad četiri. Uz to, kao što smo vidjeli, u popisima od 1641. do 1682. u kojima je ta podjela brojčano iskazana dvije se crkvene skupine uvijek zbrajaju u ukupan broj stanovnika (primjerice 1641. godine: 216 + 131 = 347; ili 1682. godine: 423 + 273 = 696). Kod Pianelle zbroj pričešćenih i krizmanih iznosi točno 800 (475 + 325 = 800), a upravo toliko duša (800 anime) sam zapis izričito navodi u prvoj rečenici prije nabrajanja tih dviju skupina.
Moguće je, dakle, da je konačni broj 1.600 nastao pogrešnim zbrajanjem na kraju zapisa (800 + 475 + 325 = 1.600), odnosno da su isti ljudi dvaput izbrojeni — jednom kao ukupne duše u obiteljima, a drugi put kroz crkvene kategorije pričešćenih i krizmanih. Bez izravnog uvida u izvornu rukopisnu stranicu to se ne može sa sigurnošću potvrditi, ali ako je brojka od 800 točna, Pula je 1732. godine imala sasvim očekivan prosjek od 4,5 članova po obitelji, vrlo blizak onomu iz 1682. godine. Tom tumačenju ide u prilog i već spomenuti grafikon Miroslava Bertoše na 83. stranici iste knjige, koji Pulu i 1699. i 1741. godine smješta na oko 700 stanovnika, bez ikakvog naglog skoka u 18. stoljeću.
Naglašavam da je to moje čitanje izvornog zapisa, a ne zaključak autora knjige, pa u preglednoj tablici i grafikonu ostavljam oba broja uz odgovarajuću napomenu. Ako je brojka od 800 doista stvarna, s grafikona nestaju i neobjašnjivi dvostruki skok 1732. i jednako dramatičan pad do 1811. godine: Pula je zapravo cijelo vrijeme polako rasla — s 347 (1641.) preko 696 (1682.) i 800 (1732.) do 814 stanovnika (1811.).

Kretanje broja stanovnika Pule prema podacima iz matičnih knjiga (1641. – 1811.): usporedba brojke iz literature (1.600 u 1732. godini) i tumačenja bez dvostrukog zbrajanja (800). Izvor podataka: Slaven Bertoša, Život i smrt u Puli (2002.)
Početak 19. stoljeća i popis iz Napoleonova doba (1811.)
Od početka 19. stoljeća do 1815. godine u maticama nalazimo još tri zapisa o stanovništvu. Prva dva upisana su u knjigu krizmanika iza zapisa od 19. travnja 1803., ali se odnose na godine koje su uslijedile i nisu cjeloviti popisi grada. U prvom se najprije navode članovi obitelji Bentivoglio (četrdesetogodišnji Giaccomo di Domenico iz Vodnjana s djecom) i supružnici iz obitelji Fabbro, a zatim se donosi pregled broja krštenih dječaka i djevojčica po godinama od 1804. do 1810. (izvađen iz knjige krštenih), koji pokazuje ukupno 73 dječaka i 70 djevojčica. Drugi je zapis djelomičan popis iz 1814. godine koji poimence nabraja 96 muškaraca u Puli uz podatke o njihovu podrijetlu, dobi i bračnom stanju.
Za cjelovitu demografsku sliku ključan je treći dokument, nastao u vrijeme francuske vlasti i Napoleonovih Ilirskih provincija. Dana 5. rujna 1811. u knjigu umrlih upisan je potpun popis (Anagrafi) svih duša „u općini i predgrađu, malih i velikih”. Pula je tada imala ukupno 814 stanovnika: 395 muškaraca i 419 žena.
Popis je posebno zanimljiv jer precizno razdvaja stanovnike samog grada i predgrađa od kolona — zakupnika koji su živjeli i obrađivali zemlju na okolnim posjedima (stancijama) četiriju obitelji:
- Grad i predgrađe: 379 muškaraca i 407 žena (ukupno 786 stanovnika).
- Stancija obitelji Kerševanić (Chersevani): 6 muškaraca i 2 žene.
- Stancija obitelji Marinoni: 3 muškarca i 2 žene.
- Stancija obitelji Demori: 3 muškarca i 2 žene.
- Stancija obitelji Artusi: 4 muškarca i 6 žena.
Ukupno je, dakle, na četirima stancijama živjelo 28 kolona (16 muškaraca i 12 žena), što zajedno sa 786 stanovnika grada i predgrađa daje točno 814 duša.
Što iz svega slijedi
U završnoj tablici u knjizi izračunat je ukupni porast stanovništva Pule od 1641. do 1811. godine (s 347 na 814 žitelja, odnosno +467 osoba), što je iskazano kao porast od 138,58 % (točan matematički omjer 467 naprama 347 iznosi 134,58 %). Međutim, zbog opisanih metodoloških razlika takav ukupni postotak ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo. Popis iz 1641. godine izostavio je vojsku, upravu i samostane, dok je popis iz 1811. obuhvatio sve stanovnike općine, predgrađa i okolnih stancija. Budući da ti popisi ne broje iste kategorije ljudi, izravan postotni izračun između prve i posljednje godine može lako zavarati čitatelja.
Za pošteno čitanje starih matičnih knjiga treba promatrati cjelovitu putanju, a ne samo dvije krajnje točke. A ta je putanja jasna, premda izvori nisu savršeni: oko tisuću stanovnika prema procjeni iz 1563. godine, pad na 538 duša 1611., najniža zabilježena točka od 347 civilnih stanovnika 1641. godine, zatim postojan oporavak do 696 žitelja u 1682. godini, potom 1732. godina (1.600 prema knjizi, a vjerojatno oko 800 stanovnika) te 814 duša u rujnu 1811. godine. Pula je puna dva i pol stoljeća bila mali grad uglavnom ispod tisuću stanovnika, smješten usred spomenika iz vremena kada je bila veliko antičko središte. Pravi demografski preokret donijet će tek sredina 19. stoljeća, kada postaje glavna ratna luka Austrijskog Carstva.
Pregled popisa (1563. – 1811.)
| Datum | Tko je bilježio | Broj duša | Obitelji | Izvorni dokument |
| 1563. | S. Bravi i Z. A. L’Oche | oko 1.000 | 200 | Opis iz 1563. (prema Bondumieru) |
| 31. 10. 1611. | Kapetan P. Bondumier | 538 | 165 | Izvješće Senatu |
| 20. 4. 1641. | Kanonik G. Bonarelli | 347 | — | Knjiga krizmanih |
| 12. 5. 1643. | Kanonik G. Bonarelli | 368 | — | Knjiga krizmanih |
| 12. 3. 1645. | Kanonik G. Bonarelli | 361 | — | Knjiga krizmanih |
| 11. 5. 1664. | Kanonik G. Bonarelli | 533 | — | Knjiga krizmanih |
| 1. 4. 1674. | Kanonik D. de Piazza | 541 | — | Knjiga krštenih |
| 17. 9. 1682. | Župnik L. Vio | 696 | 165 | Knjiga krizmanih |
| 15. 4. 1732. | Župnik N. Pianella | 800 (1.600) | 178 | Knjiga umrlih |
| 5. 9. 1811. | Popis u knjizi umrlih | 814 | — | Knjiga umrlih |
Napomene uz pojedine popise u tablici:
- 1563.: Broj od tisuću duša vjerojatno je gruba procjena na temelju 200 ognjišta.
- 1611.: Uključuje 47 svećenika; popisano nakon naseljavanja 80 obitelji Malvazijaca i Ciprana 1580. godine.
- 1641. – 1664.: Izuzeci (milicija s obiteljima, mletački predstavnici, dvor kneza-providura te dva muška i jedan ženski samostan) izričito su navedeni za 1641., a za 1643. knjiga navodi iste kriterije. Raščlamba po kategorijama za preostale tri godine glasi: 1643. (11 kanonika, 76 muškaraca, 95 žena, 104 dječaka i 82 djevojčice; 225 za pričest, 143 nisu); 1645. (11 kanonika, 81 muškarac, 96 žena, 102 dječaka i 71 djevojčica; skupine od 223 i 138 osoba); 1664. (11 kanonika, 123 muškarca, 149 žena, 155 dječaka i 95 djevojčica; skupine od 342 i 191 osobe).
- 1674.: Zapis nije u cijelosti čitljiv, a spominju se i knez-providur te broj ljudi u samostanima.
- 1682.: Bez svećenika, kancelara i službenika; u popisu su 209 muškaraca, 214 žena, 129 dječaka i 144 djevojčice (skupine od 423 i 273 osobe). Tablica i tekst knjige navode 1682. godinu (18 godina poslije 1664.), a bilješka 293 navodi 1689. godinu.
- 1732.: U zapisu stoji 800 duša (475 pričešćenih + 325 krizmanih = 800), a na kraju zapisa dopisan je zbroj 1.600, što je moguća posljedica dvostrukog zbrajanja.
- 1811.: Od 814 stanovnika, 786 živi u gradu i predgrađu (379 muškaraca i 407 žena prema izvornom prijepisu; u pratećem tekstu knjige na str. 87 navedene su brojke 363 i 395 jer su koloni pri oduzimanju odbijeni dvaput), a 28 su koloni na stancijama obitelji Kerševanić, Marinoni, Demori i Artusi.
Ako vas zanima kako su ti brojevi izgledali u svakodnevnom životu ondašnjih Puljana, pročitajte i kako su izgledali počeci bilježenja stanovništva u Puli te kakve su ljudske priče sačuvali zapisi o neobičnim kumstvima u 18. stoljeću i puljskim knjigama vjenčanih od 1613. do 1815. godine.
Izvori i literatura
- Slaven Bertoša, Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do početka XIX. stoljeća, Pazin: Skupština Udruge Matice hrvatske Istarske županije, 2002., str. 82–88 (izvorne matične knjige krštenih, krizmanih i umrlih čuvaju se u Državnom arhivu u Pazinu).
- Navedeno prema Slavenu Bertoši: Miroslav Bertoša, „Prebivalište melankolije, bolesti i smrti”, Istra 4, Pula 1979., str. 33–45; Miroslav Bertoša, Istra: Doba Venecije (XVI.–XVIII. stoljeće), Pula 1995.; Egidio Ivetić, La popolazione dell’Istria nell’età moderna. Lineamenti evolutivi, Trieste–Rovigno 1997.; Ivan Erceg, „Dva i pol stoljeća kretanja stanovništva Istre (1554.–1807.)”, Gunjačin zbornik, Zagreb 1980., str. 229–250; Giovanni Bossi, „Cenni sulla popolazione della città di Pola nel secolo XVI e nei successivi”, AMSI XXII, Parenzo 1907., str. 463–470; Bernardo Benussi, „Spigolature polesane”, AMSI XXIII, Parenzo 1908., str. 388–391, 424.