Peti brak, bolesnička postelja i zatvorska crkva: Neobični zapisi iz puljskih knjiga vjenčanih, 1613. – 1815.

Analiza ovih zapisa, vođenih u Puli između 1613. i 1815. godine, pruža nam vrlo jasnu sliku društva, crkvenih propisa i dinamike sklapanja brakova. Slično kao i kod analize kumstava u 18. stoljeću, ove knjige redovito su ispisivali svećenici, a zabilježbe su pretežito vodili u prvom licu i koristili su se uglavnom talijanskim jezikom. Zanimljivo je da je latinski bio zapravo prilično rijedak – u promatranom razdoblju od preko dva stoljeća, latinskih je tekstova u matičnim knjigama vjenčanih bilo malo, odnosno samo 5,64 % od ukupnog broja upisa. Prosječno se godišnje u to doba na promatranom području vjenčavalo relativno malo, tek 8,77 parova, a dinamika sklapanja brakova uvelike je ovisila o godišnjim dobima i mjesecima. Lako se može uočiti da raspored vjenčanja tijekom godine nije bio nimalo ravnomjeran. Najviše brakova sklapalo se u veljači, s čak 257 upisa, te u lipnju s 217 vjenčanja. S druge strane, ožujak i prosinac bili su mjeseci s uvjerljivo najmanje vjenčanja – svega 67 u ožujku i 65 u prosincu. Ovakva dinamika vjerojatno je bila izravno uvjetovana strogim crkvenim kalendarom, odnosno zabranom slavlja tijekom razdoblja korizme i došašća, te neizbježnim ritmom poljoprivrednih radova koji su diktirali tempo života.

Dinamika sklapanja brakova kroz desetljeća

U promatranom razdoblju, analiziranjem broja upisanih vjenčanja vidljive su znatne oscilacije. Iz statističkih prikaza može se vidjeti da je najmanje brakova u godini sklopljeno u razdoblju od 1658. do 1679. godine, kada je prosjek iznosio tek zaokruženih 7 sklopljenih brakova godišnje. Suprotno tome, najveći broj ostvaren je stotinjak godina kasnije, u periodu od 1768. do 1789. godine, s prosjekom od 11 sklopljenih brakova godišnje. Iako je bilo povremenih padova i povijesnih turbulencija, tijekom cijelog analiziranog razdoblja broj sklopljenih brakova ukupno raste, što je prirodno i izravno vezano uz oporavak te rast lokalne populacije.

Graf 1: Prikazuje prosječan broj sklopljenih brakova prema razdobljima

Procedura, nadzor i stroga pravila

Procedura stupanja u brak bila je stroga i vrlo temeljita. Glavni podaci obuhvaćali su ime, prezime, mjesto dotadašnjeg stanovanja mladenaca, te vrlo često imena njihovih roditelja, uz redovitu naznaku jesu li roditelji u tom trenutku bili živi ili pokojni. Da bi se brak uopće mogao sklopiti, bilo je potrebno napraviti tri crkvene napovijedi, takozvane publikacije, tijekom tri blagdanska dana ili tri nedjelje. Svrha ovog višetjednog običaja bila je osigurati da u zajednici ne postoje nikakve skrivene pravne ili moralne prepreke za brak. Ukoliko budući supruzi nisu dolazili iz iste župe, svećenik koji je obavljao obred morao je dobiti službenu pismenu potvrdu o njihovoj slobodi za stupanje u brak iz župa iz kojih potječu.

Naravno, te su napovijedi ponekad zaista i djelovale. Slikovit je primjer Zuanne Salinbena iz Karnije koji je upravo tijekom triju objava braka osporio vjenčanje Sualda Sandrija i udovice Jele travnju 1713. Spor je počeo pred crkvenim sudom, no vikar ga je prekinuo kao neutemeljen, pa je vjenčanje obavljeno.

Međutim valjanost svih ovih podataka unesenih u matične knjige uvelike je ovisila o tome vrši li župnik upise strogo po pravilima. Zabilježeno je, primjerice, kako je 7. veljače 1775. godine biskup osobno pregledao matične knjige vjenčanih i zatražio dodatni red. Biskup je zatražio da se u knjigu obavezno unese izričaj „riječju nazočnih“ pored svakog obostranog pristanka ili samog čina vjenčanja, zatim da se kod bilježenja unese puni datum, te da se osigura potpis župnika nakon skupnog unosa ili na dnu svake stranice. Zatražio je da se sve ostalo nastavlja obavljati kao i do tada, ali nipošto drugačije.

Pietro Longhi: Vjenčanje (Il Matrimonio), oko 1755. – 1757. Slika prikazuje obred sklapanja braka unutar crkve ili kapelice u 18. stoljeću. Na slici se jasno vidi svećenik koji vodi obred dok mladenci i kumovi stoje pred njim. Budući da je Pula u 18. stoljeću bila dio Mletačke Republike, obred je izgledao vrlo slično. Slika ilustrira kako su župnici (poput kanonika i kurata) uzimali pero u ruke i upisivali imena mladenaca i njihovih svjedoka u Liber Matrimoniorum (knjigu vjenčanih).

Dob mladenaca i fenomen višekratnih brakova

Osim osnovnih biografskih podataka, matične knjige pružaju i jasan demografski presjek tadašnjeg društva. Muškarci su u svoj prvi brak ulazili u prosjeku s nepunih dvadeset i pet godina (preciznije 24,9), dok su žene bile nešto mlađe, s prosječno 22,5 godina. No, ono što najviše privlači pažnju jest frekventnost ponovnih brakova.

U promatranom periodu prvi brak sklopilo je 1558 muškaraca i 1327 žena. Međutim, statistika pokazuje da je dvostruko više žena stupalo u ponovni brak u odnosu na muškarce; u drugi brak ušlo je 170 muškaraca i čak 401 žena. U treći brak stupilo je 39 muškaraca i 37 žena, dok je četvrti brak zabilježen kod 4 muškarca i 5 žena. Evidentiran je i peti brak, u koji je ušao samo jedan muškarac te dvije žene.

Tablica 1: Prikazuje broj ponovnih brakova

Razlozi za ovako visok broj ponovnih brakova i evidentan nesrazmjer među spolovima najčešće leže u pukoj egzistencijalnoj pragmatičnosti udovica koje su novim brakom osiguravale preživljavanje, ali i u mogućnosti da muškarci udovci nisu uvijek temeljito bilježeni. S obzirom na to da je crkveno razvrgnuće braka tada bilo gotovo nemoguće, ove brojke izravno svjedoče o velikoj stopi smrtnosti u tadašnjoj populaciji. Kombinacije pri oltaru bile su raznolike – od toga da je žena prvi put ulazila u brak s muškarcem kojemu to nije bio prvi, do specifičnih primjera poput onoga od 5. veljače 1769. godine, kada je Matija Skomeršić, Krčanka, ušla u svoj četvrti brak s Dominikom Kujicom kojem je to tek bio prvi brak. Jasno prisutni su bili i brakovi između dvoje udovaca.

Imovinski odnosi – puljski i mletački način

Pitanje nasljeđivanja i raspolaganja imovinom bilo je od presudne važnosti. Imovinsko-pravni odnosi supružnika regulirali su se na dva glavna načina: kroz brak na puljski način ili brak na istarski način (more polesana) te kroz brak na mletački način (alla venetiana). Pretpostavka je da je velika većina zajednica, točnije preko 99% brakova, sklopljena je upravo na puljski način.

Glavna karakteristika tog lokalnog modela bila je pravednija raspodjela – vlasništvo nad stvarima stečenim prije braka ostajalo je odvojeno, dok su kuća i ostala dobra bili u zajedničkom vlasništvu. Za razliku od toga, brak na mletački način podrazumijevao je znatno teži položaj žene, koja je bila vlasnica jedino vlastitog miraza. U slučaju smrti muža, po tom je pravilu udovica morala napustiti kuću u roku od jedne godine i jednog dana, što je u praksi značilo da se mora preudati kako bi osigurala krov nad glavom.

Iznimke, neobične lokacije i posebni slučajevi

Iako su pravila propisivala strogu formu, stvarna praksa je bilježila brojne životne iznimke. Sklapanje braka nije se uvijek odvijalo ispred oltara u crkvi. U spisima se navode vrlo specifične situacije gdje se brak, naravno uz posebnu dozvolu, sklopio kod kuće zbog toga što je tada budući muž bio teško bolestan i vezan za krevet. Zabilježena su vjenčanja i u providurovoj palači, ponekad čak i bez triju prethodno potrebnih napovijedi, pa i u crkvi pulske utvrde samo zato jer je tadašnji budući muž tamo boravio kao zatvorenik.

Ovakve iznimke od crkvenih pravila odobravale su se isključivo uz ozbiljne i opravdane razloge. Tako je, na primjer, zabilježeno hitno vjenčanje održano 25. siječnja 1805. godine između Giuseppea iz Brescie i Luciette iz Kopra. Radilo se o braku po hitnom postupku jer se Giuseppe nalazio u izravnoj smrtnoj opasnosti, pa je za sklapanje zajednice bila potrebna posebna zakletva i izvanredna brza dozvola biskupa.

S druge strane, vjenčanja tadašnjih uglednih ljudi često su bila i posebnija. Obred su u takvim elitnim slučajevima obavljali biskup, uz pismenu dozvolu pristiglu iz Rima, ili čak generalni vikari. U matičnim knjigama tako su uredno zabilježeni i brakovi koji su sklopljeni unutar same biskupske palače.

Iako iznimno rijetko, spominje se čak i službeno poništenje starog braka radi sklapanja novog. Poznat je neobičan slučaj jedne Mauritije iz Creme koja je imala crkveno poništen prijašnji brak s Lodovicom, nakon čega je uspjela sklopiti novi sa Simonom iz mjesta Val Cominiche. Jedna od većih zanimljivosti je i zapis u kojem su pred oltar stali jedan kapetan Alberto i udovica Lauretta, pri čemu se njihovim brakom ozakonilo već rođeno dijete, a sam kapetan je tada ležao bolestan u krevetu.

Ogledalo prošlih vremena

Matične knjige vjenčanih predstavljaju mnogo više od pukog registra stanovništva. One su direktan povijesni izvor koji svjedoči o demografskim kretanjima, pravnim običajima i stvarnim izazovima ondašnjeg društva. Od strogih pravila sklapanja braka do visoke stope ponovnih vjenčanja iz nužde, ovi zapisi omogućuju nam preciznu rekonstrukciju načina na koji je pulska zajednica funkcionirala i opstajala kroz stoljeća.

Izvor materijala: Bertoša, S., Život i smrt u Puli (Matica hrvatska, Pazin, 2002.)